Friday, November 26, 2010

...No words could explain, no actions determine,



No words could explain, no actions determine,
Just watching the trees and the leaves as they fall.

Saturday, October 23, 2010

Vječni fašizam UMBERTO EKO




         Godine 1942, kada sam imao deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu, dobrovoljnom i obavezujućem takmičenju za mlade italijanske fašiste, što će reći – za svakog mladog Italijana. Retorički vješto elaborirao sam na temu „Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije”. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak.

Proveo sam svoje dvije rane godine među fašistima, SS-ovcima, republikancima i partizanima, koji su svi pucali jedni na druge, pa sam naučio kako izbjegavati metke. Bila je to dobra vježba.

U aprilu 1945. partizani su osvojili Milano. Dva dana kasnije došli su u gradić u kojem sam tada živio. Bio je to trenutak radosti. Glavni trg je bio pun ljudi koji su pjevali i mahali zastavama, dozivajući Mima, regionalnog partizanskog vođu. Kao negdašnji maresciallo Carabiniera, Mimo se pridružio pristašama generala Badoglia, Mussolinijevog nasljednika, i izgubio nogu u jednom od prvih okršaja s preostalim Mussolinijevim trupama. Mimo se pojavio na balkonu gradske vijećnice, blijed, oslonjen na štaku i mašući rukom pokušao umiriti okupljenu masu. Ja sam čekao govor, jer je cijelo moje djetinjstvo bilo obilježeno velikim i historijskim Mussolinijevim govorima, čije smo najznakovitije odlomke učili napamet u školi. Tišina. Mimo je govorio promuklim, jedva čujnim glasom. Rekao je: „Građani, prijatelji. Nakon toliko bolnih žrtava… tu smo. Slava onima koji su pali za slobodu.” I to je bilo to. Vratio se unutra. Građani su vikali, a partizani su podigli svoje puške i svečarski zapucali. Mi djeca požurili smo skupljati čahure, dragocjene stvarčice, no ipak sam imao vremena naučiti da sloboda govora znači oslobođenje od retorike.

Nekoliko dana kasnije vidio sam američke vojnike. Bili su to Afroamerikanci. Prvi Yankee kojeg sam upoznao bio je crnac, Joseph, koji me u uveo u svijet čuda Dicka Traceyja i Li'la Abnera. Njegovi jarko obojeni stripovi lijepo su mirisali.

Jedan oficir (kapetan ili major Muddy) bio je gost u vili porodice, čija kćerka je bila moja školska kolegica. Upoznao sam ga u njihovom vrtu, gdje su neke dame, okružujući kapetana Muddyija, pričale zavodljivi francuski. Kapetan Muddy znao je nešto francuskog, također. Moja prva slika američkih oslobodilaca bila je – nakon toliko bijelaca u crnim košuljama – slika kultiviranog crnog čovjeka u žuto-zelenoj uniformi, koji govori: Oui, merci beaucoup, Madame, moi aussi j'aime le champagne… Nažalost, nije bilo šampanjca, ali sam od kapetana Muddyija dobio svoj prvi Wrigley Spearmint, koji sam žvakao po cijele dane. Uvečer sam svoju žvaku stavljao u čašu vode kako bi sutradan bila svježa.

U maju smo čuli da je rat završen. Mir je za mene bio zanimljiva senzacija. Bilo mi je rečeno da je permanentno ratovanje prirodno stanje za jednog mladog Italijana. U narednim mjesecima sam otkrio da Otpor nije bio samo lokalni nego evropski fenomen. Naučio sam nove, zanimljive riječi poput: réseau, maquis, armée secrète, Rote Kapelle, varšavski geto. Vidio sam prve fotografije holokausta, iako sam značenje razumio prije nego sam naučio samu riječ. Shvatio sam od čega smo bili oslobođeni.

U mojoj zemlji danas postoje ljudi koji se pitaju da li je Pokret otpora uopšte imao realnog vojnog utjecaja na tok i ishod rata. Za moju je generaciju ovo pitanje irelevantno: mi smo neposredno razumjeli moral i psihološki značaj Otpora. Za nas je predmet ponosa bilo znati da mi Evropljani nismo pasivno čekali na oslobođenje. A za mlade Amerikance koji su svojom krvlju plaćali našu slobodu ipak je nešto značilo znati da su tamo iza linija fronta bili neki Evropljani koji su unaprijed otplaćivali svoj dug.


U mojoj zemlji danas postoje oni koji govore da je mit o Otporu bio komunistička laž. Istina je da su komunisti Otpor eksploatirali kao da je njihovo lično vlasništvo, jer su igrali glavnu ulogu u njemu, no ja se sjećam i partizana s maramama različitih boja. Noći i noći sam proveo prilijepljen uz radio i slušao poruke partizanima odašiljane preko Voice of London. Bile su to istovremeno šifrirane i poetične poruke (The sun also rises, The roses will bloom), a većina od njih bile su „messaggi per la Franchi”. Neko mi je došapnuo da je Franchi, čovjek legendarne hrabrosti, bio vođa najjače ilegalne mreže u sjeverozapadnoj Italiji. Franchi je postao moj heroj. Franchi (čije je pravo ime bilo Edgardo Sogno) je bio monarhista i takav antikomunista da se odmah poslije rata pridružio ultradesničarskim grupama, a potom bio optužen za kolaboraciju u projektu reakcionarnog državnog udara. Koga briga? Sogno je i dalje bajni heroj mog djetinjstva. Oslobođenje je bilo zajednički čin ljudi različitih boja.

U mojoj zemlji danas postoje oni koji kažu da je oslobodilački rat bio tragično vrijeme podjela i da je sve što trebamo nacionalno pomirenje. Pamćenje tih strašnih godina trebalo bi biti potisnuto, refoulée, verdrängt. Ali Verdrängung izaziva neurozu. Ako pomirenje znači suosjećanje i poštovanje za sve one koji su vojevali svoje ratove u dobrim namjerama, onda oprost ne podrazumijeva i zaborav. Mogu čak i priznati da je Eichmann iskreno vjerovao u svoju misiju, ali ne mogu reći „Okej, vrati se i uradi to opet”. Tu smo da se sjetimo šta se desilo i svečano kažemo da „Oni” to ne smiju opet napraviti.

Ali, ko su Oni?

Ako još uvijek mislimo na totalitarističke vlade koje su vladale Evropom prije Drugog svjetskog rata, onda nam je lako reći da se one ne mogu ponovno javiti u istom obliku u drukčijim historijskim okolnostima. Ako je Mussolinijev fašizam bio zasnovan na ideji karizmatičnog vođe, na korporativizmu, na utopiji imperijalne sudbine Rima, na imperijalističkoj volji za osvajanjem novih teritorija, na razjarenom nacionalizmu, na idealu cijele nacije uniformirane u crne košulje, na odbacivanju parlamentarne demokratije, na antisemitizmu… onda bez ikakvih teškoća mogu potvrditi da današnja italijanska Alleanza Nazionale, nastala iz post-ratne fašističke stranke MSI, a sada desničarska politička stranka, ima, za sada, veoma malo sličnosti sa starim fašizmom. Na istoj liniji, premda jesam zabrinut zbog raznih nacoidnih pokreta koji se javljaju tu i tamo u Evropi, što uključuje i Rusiju, ne mislim da će se nacizam u svom originalnom obliku nanovo javiti kao svenarodni pokret.

Međutim, iako politički režimi mogu biti srušeni, iako se ideologije mogu kritizirati i može ih se odricati, ipak iza režima i njegove ideologije uvijek postoji način mišljenja i osjećanja, mješavina kulturnih navika, opskurnih instinkata i nedokučivih nagona. Postoji li još uvijek neki drugi duh koji se šunja Evropom (o drugim dijelovima svijeta da ne govorim)?

Ionesco je jednom rekao – računaju se tek riječi, sve ostalo je puko brbljanje. Lingvističke navike često su važni simptomi dubinskih osjećanja. Shodno tome, vrijedi upitati se zašto su ne samo Otpor nego i cijeli Drugi svjetski rat generalno diljem svijeta (bili) definirani kao borba protiv fašizma. Ako nanovo pročitate Hemingwayov roman Za kim zvona zvone, primijetit ćete da Robert Jordan svoje neprijatelje imenuje „fašistima”, čak i onda kada misli na španske falangiste. A Roosevelt je rekao: „Pobjeda američkog naroda i njegovih saveznika biće pobjeda nad fašizmom i mrtvom rukom despotizma kojeg predstavlja.”

Tokom Drugog svjetskog rata, Amerikance koji su odlazili u španski građanski rat nazivali su „prenagljenim antifašistima”, što će reći da je borba protiv Hitlera u 40-tim godinama bila moralna dužnost za svakog Amerikanca, a borba protiv Franca, malo ranije, u 30-tima, s druge strane, zaudarala je, jer su je uglavnom vodili komunisti i drugi ljevičari… Zašto su američki radikali trideset godina kasnije koristili izraz fašistička svinja govoreći o policajcu koji ne odobrava njihove pušačke navike? Zašto nisu govorili cagoulardska svinja ili falangistička svinja ili ustaška svinja ili nacistička svinja?

Mein Kampf je manifest kompletnog političkog programa. Nacizam je sadržavao rasističku teoriju o izabranosti arijevske rase, precizne opise degenerirane umjetnosti (entartete Kunst), filozofiju volje za moć i filozofiju Übermenscha. Nacizam je bio striktno antikršćanski i neopaganistički, dok je Staljinov Diamat (zvanična verzija sovjetskog marksizma) bio vulgarno materijalistički i ateistički. Ako se pod totalitarizmom podrazumijeva svaki režim koji svaki čin pojedinca i pojedinca samog podređuje državi i njenoj ideologiji, onda su i nacizam i staljinizam bili istinski totalitaristički režimi.

Italijanski fašizam je zasigurno bio diktatura, ali nije bio u potpunosti totalitarizam, ne zbog svoje blagosti, već zbog filozofske slabosti svoje ideologije. Nasuprot uopštenom mišljenju, italijanski fašizam nije imao posebne filozofije. Članak o fašizmu kojeg potpisuje Mussolini, a koji je objavljen u enciklopediji Treccani, u osnovi je inspiriran Giovannijem Gentileem i reflektira kasnohegelijansko razmatranje o apsolutnoj i etičkoj državi, što Mussolini nikada nije realizirao. Mussolini nije imao nikakvu filozofiju; imao je samo retoriku. Na početku je bio militantni ateista, a kasnije je ipak potpisao konvenciju s Crkvom i tolerirao biskupe koji su blagosiljali fašističke zastavice. U svojim ranijim antiklerikalnim godinama, u nekom govoru koji je po svemu sudeći legenda, jednom je zatražio od Boga da ga udari ravno u lice, ukoliko postoji. Kasnije je Mussolini često spominjao ime Božije u govorima i nije mu smetalo da ga nazivaju čovjekom Proviđenja.

Italijanski fašizam bio je prva desničarska diktatura koja je zavladala jednom evropskom zemljom, a svi kasniji slični pokreti pronalazili su neku vrstu arhetipa u Mussolinijevom režimu. Italijanski fašizam je prvi zasnovao vojnu liturgiju i folklor, pa čak i način odijevanja sa svojim crnim košuljama, daleko utjecajniji nego li će Armani, Benetton ili Versace ikada biti. Upravo u tridesetim godinama pojavili su se fašistički režimi, s Mosleyom u Velikoj Britanij, pa u Latviji, Estoniji, Litvaniji, Poljskoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Grčkoj, Jugoslaviji, Španiji, Portugalu, Norveškoj, pa čak i u Južnoj Americi. Upravo je italijanski fašizam uvjerio mnoge evropske liberalne vođe da novi režim donosi zanimljivu socijalnu reformu i da osigurava ugodnu revolucionarnu alternativu komunističkoj prijetnji.

Ipak, historijsko pravo mi se ne čini dovoljnim argumentom da objasnim zašto je riječ fašizam postala sinegdoha, odnosno riječ koja se upotrebljava za različite totalitarističke pokrete. Sigurno ne zbog toga što je fašizam možda sadržavao, u svom kvintesencijalnom stanju, sve elemente bilo kojeg kasnije oblika totalitarizma. Naprotiv, fašizam nije imao kvintesenciju. Fašizam je bio uzburkan i zbrkan totalitarizam, kolaž različitih filozofskih i političkih ideja, košnica razlika. Je li moguće pojmiti istinski totalitarizam koji je bio u stanju kombinirati monarhiju s revolucijom, Kraljevsku vojsku s Mussolinijevom miliziom, davanje privilegija Crkvi s državnim obrazovanjem koje je slavilo nasilje, apsolutnu državnu kontrolu sa slobodnim tržištem? Fašistička partija rodila se hvališući se da je donijela revolucionarno novi poredak, a finansirali su je najkonzervativniji zemljoposjednici koju su od nje očekivali da bude kontrarevolucionarna. U početku je fašizam bio i republikanski, a ipak je preživio dvadeset godina javno ispoljavajući svoju odanost kraljevskoj porodici, dok je Duce išao ruku pod ruku s Kraljem, kojem je čak nudio i titulu cara. Ali kad je Kralj otpustio Mussolinija 1943, partija se ponovo javila dva mjeseca kasnije, s podrškom Njemačke, sa zahtjevom za „socijalnu” republiku, reciklirajući svoju staru revolucionarnu skriptu, obogaćenu skoro pa jakobinskim nadtonovima.

Postojala je samo jedna jedina nacistička arhitektura i nacistička umjetnost. Ako je nacistički arhitekta bio Albert Speer, onda nije bilo mjesta za Miesa van der Rohea. Isto tako, pod Staljinovom vlašću, ako je prihvaćen Lamarck, onda nije bilo mjesta za Darwina. U Italiji su postojali izvjesni fašistički arhitekti, ali tik do njihovih pseudokoloseuma stajale su građevina inspirirane modernim racionalizmom Gropiusa.

Nije bilo fašističkog Ždanova koji bi zadao jasan i striktan kulturni pravac. U Italiji su tada postojale dvije važne umjetničke nagrade. Premio Cermonu je kontrolirao fanatični fašista Roberto Farinacci, koji je podržavao umjetnost kao propagandu. (Mogu se prisjetiti slika kao što su „Slušanje Duceovog govora na radiju” ili „Stanja svijesti stvorena fašizmom”). Premio Bergamo sponzorirao je kultivirani i razumni fašista Giuseppe Bottai koji je štitio koncept umjetnosti radi umjetnosti same, ali i mnoge avangardne koncepte koji su u Njemačkoj proglašeni izopačenim i kriptokomunističkim.

Nacionalni pjesnik bio je D'Annunzio, boem kojeg bi u Njemačkoj ili Rusiji poslali pred streljački odred. Proglašen je režimskim bardom zbog svog nacionalizma i kulta herojstva, koji je ustvari bio dobrano izmiješan s utjecajima francuske fin de siecle dekadencije.

Uzmimo futurizam. Olako se da reći da je i on bio jedno stanje degenerirane umjetnosti, kao što su to bili ekspresionizam, kubizam i nadrealizam. Ali rani italijanski futuristi bili su nacionalisti, podržavali su ideju učešća Italije u Prvom svjetskom ratu iz estetskih razloga; slavili su brzinu, nasilje i izazov, a sve to lako je povezati s fašističkim kultom mladosti. Dok se fašizam samoidentificirao s Rimskim carstvom i nanovo otkrivenim ruralnim tradicijama, Marinetti (koji je tvrdio da je automobil ljepši od Nike sa Samotrake, pa čak i mjesečinu želio ubiti) proglašen je u međuvremenu članom Italijanske akademije, u kojoj se na mjesečinu gledalo s velikim poštovanjem.

Mnogi budući partizani i mnogi budući intelektualci Komunističke partije školovali su se na GUF-u, fašističkoj organizaciji studenata, koja je bila kolijevka nove fašističke kulture. Ovi klubovi bili su svojevrsni kipući lonci u kojima su cirkulirale nove ideje bez ikakve stvarne ideološke kontrole. To ne znači, ipak, da su partijski ljudi bili tolerantni prema radikalnom mišljenju, no neki od njih ipak nisu koristili sredstva za kontrolu.

Tokom ovih dvadeset godina, poezija Montalea i drugih pjesnika okupljenih oko grupe „Ermetici”, bila je, zapravo, reakcija na bombastični stil režima, a ovim pjesnicima bilo je dozvoljeno razvijati svoj literarni protest iz svojih, kako je tada viđeno, bjelokosnih kula. Raspoloženje poezije iz „Ermetici” grupe bilo je potpuno suprotno heroizmu i optimizmu režima. Režim je tolerirao njihovo nesumnjivo, mada društveno nevidljivo, disidentstvo, jer fašisti naprosto nisu obraćali pažnju na tako hermetične jezike.

Sve ovo ne znači da je italijanski režim gajio toleranciju. Gramsci je držan u zatvoru sve do smrti, opozicioni lideri Giacomo Matteotti i braća Rosselli su ubijeni, ukinuta je sloboda štampe, raspušteni su sindikati, a politički disidenti su odaslani na daleka ostrva. Zakonodavna vlast je bila poprilično fikcionalna, pri čemu je izvršna vlast, koja je na sebe preuzela i ovlasti pravosuđa, sama donosila nove zakone, među kojima i one o zaštiti rase (što je formalna gesta italijanske podrške onome što je postalo holokaust).

Kontradiktorna slika koju opisujem nije rezultat tolerancije, nego političke i ideološke neuravnoteženosti i raspršenosti. Ali, treba naglasiti, bila je to rigidna raspršenost, strukturirana konfuzija. Fašizam filozofski nije, zapravo, postojao, ali je emocionalno bio čvrsto privezan za neke arhetipske podloge.

Tako stižemo do druge važne tačke. Nije postojao sam jedan nacizam. Ne možemo Francov hiperkatolički falangizam označiti kao nacizam, jer je nacizam u suštini paganski, politeistički i antikršćanski. No, fašistička igra može se igrati na mnogo načina, a naziv igre se ne mijenja. Pojam fašizma ovdje nije drukčiji nego Wittgensteinov pojam igre. Igra može biti natjecateljska ili ne, može zahtijevati neke posebne vještine ili ne, može podrazumijevati novac, ali i ne mora. Igre su različite aktivnosti koje pokazuju jednu istu „porodičnu sličnost”, kako kaže Wittgenstein. Uzmimo sljedeću sekvencu:

1 2 3 4

abc bcd cde def

Zamislimo niz političkih grupa u kojem prvu grupu karakterizira element „abc”, drugu grupu „bcd”, treću „cde”, i tako dalje. Prva i druga grupa su slične, jer imaju dva zajednička elementa; na istoj osnovi su slične druga i treća grupa. Obratimo pažnju na to da je treća grupa slična prvoj, jer imaju „c” kao zajednički element. No, najzanimljivija je zasigurno četvrta grupa, koja je slična drugoj i trećoj, ali nema ništa zajedničko s prvom grupom. Ipak, zahvaljujući neprekinutom nizu opadajućih sličnosti od prve do četvrte grupe, ostaje, kao neka vrsta iluzorne tranzitivnosti, porodična sličnost između prve i četvrte grupe.

Fašizam je postao svenamjenski pojam, jer se iz fašističkog režima može ukloniti jedan ili više elemenata, a on će i dalje biti prepoznatljiv kao fašistički. Oduzmite imperijalizam od fašizma i opet ćete imati Franca i Salazara. Oduzmite mu kolonijalizam, opet ćete imati balkanski fašizam ustaša. Dodajte italijanskom fašizmu radikalni antikapitalizam (koji Mussolinija nikada nije impresionirao) i dobit ćete Ezru Pounda. Dodajte kult keltske mitologije i misticizam Svetog Grala (koji je potpuno stran zvaničnom fašizmu) i dobit ćete jednog od najcjenjenijih gurua fašizma – Juliusa Evolu.

Ali uprkos cijeloj ovoj zbrci, ipak mislim da je moguće skicirati listu elemenata tipičnih za ono što nazivam ur-fašizmom ili vječnim fašizmom. Ovi elementi ne mogu sačinjavati sistem, mnogi od njih su međusobno kontradiktorni i tipični su za mnoge druge vrste despotizma ili fanatizma. No, dovoljan je jedan od njih da otvori prostor fašizmu koji će se oko njega zgrušati.

1. Kult tradicije

Prvi element ur-fašizma je kult tradicije. Tradicionalizam je, naravno, mnogo stariji od fašizma. Nije on tipičan samo za kontrarevolucionarnu katoličku misao nakon Francuske revolucije, nego je rođen u kasnom helenističkom periodu kao reakcija na klasični grčki racionalizam. U Mediteranskom bazenu narodi različitih religija (od kojih je većinu prihvatio rimski Panteon) počeli su sanjati o otkrovenju odaslanom u praskozorje ljudske historije. Ovo otkrovenje, prema tradicionalističkoj mistici, dugo je bilo skriveno ispod vela zaboravljenih jezika: u egipatskim hijeroglifima, u keltskim runama, u savitcima malo poznatih religija Azije.

Ta nova kultura trebala bi biti sinkretička.

Sinkretizam nije, kako to rječnik tvrdi, tek „kombinacija različitih oblika vjerovanja i praksi”, jer takva kombinacija mora tolerirati određene kontradikcije. Svaka izvorna poruka nosi bljesak mudrosti, i kad se čini da svaka od njih govori drukčije i nespojive stvari, to se samo čini, jer svaka od njih aludira, alegorički, na jednu te istu iskonsku istinu.

Posljedica tome je da učenje ne donosi nikakvu korist. Istina je izrečena jednom za svagda, a mi tek možemo interpretirati njenu zakukuljenu i neshvatljivu poruku.

Dovoljno je samo pogledati program bilo kojeg fašističkog pokreta kako bi se pronašli glavni fašistički mislioci. Nacistički gnosis hranjen je tradicionalističkim, sinkretističkim, okultnim elementima. Najuticajniji teoretičar savremene italijanske desnice, Julius Evola, spojio je Sveti Gral s Protokolima Sionskih mudraca, alhemiju sa svetim Rimskim i Njemačkim carstvom. Činjenica da je savremena italijanska desnica, s ciljem da pokaže svoju otvorenost, nedavno proširila svoj program uključivanjem radova i ideja De Maistrea, Guenona i Gramscija, čisti je dokaz sinkretizma.

Ako u američkim knjižarama istražujete police koje su označene kao „New Age”, naći ćete tamo čak i Svetog Augustina, koji, koliko ja znam, nije bio fašista. Ali, kombiniranje Svetog Augustina i Stonehengea – to je simptom ur-fašizma.

2. Odbacivanje modernizma

Tradicionalizam podrazumijeva odbacivanje modernizma. I fašisti i nacisti su obožavali tehnologiju, dok su je tradicionalisti obično odbacivali kao negaciju tradicionalnih vrijednosti. Međutim, iako je nacizam bio ponosan na svoja industrijska dostignuća, njegova pohvala modernizmu bila je tek površina ideologije zasnovane na krvi i tlu (Blut und Boden). Odbacivanje modernog svijeta bilo je zamaskirano odbijanjem kapitalističkog načina života, ali je u biti podrazumijevalo odbacivanje Duha 1789. (i 1776., naravno). Prosvjetiteljstvo, odnosno Doba razuma, viđeno je kao početak moderne izopačenosti. U svojoj se suštini ur-fašizam može definirati kao iracionalizam.

3. Iracionalizam

Iracionalizam, također, opstoji na kultu čina zarad čina samog. Čin lijep sam po sebi mora biti preduzet prije ili bez bilo kakvog razmišljanja. Mišljenje je oblik kastriranosti. Tako kultura postaje sumnjiva čim se poistovjeti sa kritičkim stavovima. Nepovjerenje prema intelektualnom svijetu uvijek je bio simptom ur-fašizma, od navodne Goeringove izjave „Kada čujem riječ kultura, latim se pištolja”, do učestalih izraza kakvi su „degenerirani intelektualci”, „štreberčine i pametnjakovići”, „jalovi snobovi” ili „univerziteti su legla crvenih”. Zvanični fašistički intelektualci uglavnom su bili zaduženi za napade na modernu kulturu i liberalnu inteligenciju koja je, navodno, izdala tradicionalne vrijednosti.

4. Neslaganje kao izdaja

Nijedno sinkretističko vjerovanje ne može podnijeti analitički kritiku. Kritički duh izvodi razlike, a uviđanje razlike je znak modernizma. U modernoj kulturi naučna zajednica cijeni neslaganje kao način unaprjeđenja znanja. Za ur-fašizam neslaganje je izdaja.

5. Strah od razlike

Nadalje, neslaganje je znak raznolikosti. Ur-fašizam ojačava i pridobiva podršku time što iskorištava i raspiruje prirodni strah od razlike. Prvi znak jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta upravo je strah od došljaka. Ur-fašizam je tako, po definiciji, rasistički.

6. Individualna ili socijalna frustracija

Fašizam potječe iz individualne ili socijalne frustracije. Zato je jedan od tipičnih elemenata povijesnog fašizma bio poziv frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili patila od osjećaja političkog poniženja, uplašena pritiskom nižih socijalnih grupa. U naše vrijeme, kada su stari proleteri postali malograđanima (a lumpenproleteri uglavnom odstranjeni s političke scene), fašizam sutrašnjice svoju će publiku pronaći u ovoj novoj većini.

7. Opsesija zavjerom

Ljudima koji osjećaju da im je oduzet njihov društveni identitet, ur-fašizam kao jedinu privilegiju dodjeljuje činjenicu da su rođeni u istoj zemlji. Ovo je korijen nacionalizma. Osim toga, jedini koji narodu mogu priuštiti njegov identitet jesu njegovi neprijatelji. Tako u korijenima ur-fašističke psihologije leži opsesija zavjerom, po mogućnosti međunarodnom. Pristaše se moraju osjećati opkoljenim. Najlakši način rješavanja problema zavjere jeste poziv na ksenofobiju. No, zavjera također mora dolaziti i iznutra: Jevreji su uglavnom najbolja meta, jer donose tu prednost da su istovremeno i vani i unutra. U SAD-u ćemo najočitiju pojavu opsesije zavjerom pronaći u The New World Order Pata Robinsona, ali, kao što smo već vidjeli, ima i mnogo drugih.

8. Osjećaj poniženja zbog moći neprijatelja

Pristaše se moraju osjećati poniženima zbog očiglednog bogatstva i moći svojih neprijatelja. Dok sam bio dječak, naučili su me da Engleze vidim kao narod pet dnevnih obroka. Oni su jeli češće nego li siromašni, ali smjerni Italijani. Jevreji su bogati i jedni drugima pomažu kroz mrežu uzajamne podrške. Pristaše, međutim, moraju biti uvjereni da mogu savladati neprijatelje. Neprestanim mijenjanjem retoričkog fokusa neprijatelji su čas slabi čas jaki. Fašističke vlade osuđene su na ratne poraze, jer su ustavno nesposobne tačno procijeniti snage neprijatelja.

9. Život je permanentno ratovanje

U ur-fašizmu nema borbe za život nego se, prije će biti, živi da bi se borilo. Otuda je pacifizam trgovina s neprijateljem. Pacifizam je loš, jer život je permanentno ratovanje. Ovo, međutim, dovodi do kompleksa Armagedona. Ako neprijatelji moraju biti poraženi, onda mora postojati i posljednja bitka, nakon koje će pokret imati potpunu kontrolu nad svijetom. No, takvo „konačno rješenje” podrazumijeva neki duži period mira, Zlatno doba, što se suprotstavlja principu permanentnog rata. Nijedan fašistički vođa nije uspio riješiti ovaj problem.

10. Prezir prema slabijem

Elitizam, koji je u osnovi aristokratski, tipičan je aspekt svake reakcionarne ideologije, a aristokratski i militaristički elitizmi po krvi podrazumijevaju prezir prema slabijem. Ur-fašizam može zagovarati samo pučki elitizam. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svijetu, članovi partije najbolji su među svim građanima, a svaki građanin može (ili bi morao) pristupiti partiji. Ali patriciji ne mogu postojati bez plebejaca. U stvari, Vođa, koji zna da mu moć nije demokratski data nego je silom uzeta, također zna i da je njegova snaga osnovana na slabosti masa, koje su toliko slabe da zaslužuju gospodara. Kako je grupa hijerarhijski organizirana (prema vojnom modelu), svaki od podređenih vođa prezire svoje potčinjene, a svaki od njih, nadalje, prezire one koji su njemu potčinjeni. Upravo to pojačava svijest o masovnom elitizmu.

11. Kult heroizma i herojska smrt

U takvoj perspektivi svakoga se obrazuje da postane heroj. U svakoj mitologiji heroj je iznimno biće, a ur-fašizam herojstvo postavlja kao normu. Ovaj kult heroizma tijesno je povezan s kultom smrti. Nije slučajno parola falangista bila Viva la Muerte (živjela smrt). U nefašističkim društvima, široj javnosti govori se da je smrt neugodna, ali da se s njom mora suočiti dostojanstveno, a vjernicima se kaže da je smrt bolan način dosezanja nadnaravne sreće. Nasuprot tome, ur-fašistički heroj žudi za herojskom smrću, koja se reklamira kao najbolja nagradu za herojski život. Ur-fašistički heroj nestrpljivo čeka smrt. U svojoj nestrpljivosti često druge ljude šalje u smrt.

12. Machizam

Kako su i permanentni rat i heroizam teške igre, ur-fašista svoju volju za moć prenosi na seksualni nivo. Ovo je izvor machizma, koji podrazumijeva i prezir prema ženama i osudu neuobičajenih seksualnih navika, od čednosti do homoseksualnosti. Kako je čak i seks teška igra, ur-fašistički heroj se radije igra oružjem, što je surogat falusnog prakticiranja.





13. Selektivni/kvalitativni populizam

Ur-fašizam je zasnovan na selektivnom populizmu, na jednom, takoreći, kvalitativnom populizmu. U demokratiji građani imaju individualna prava, ali građani u cjelini imaju politički utjecaj samo s količinskog aspekta, jer pojedinac se mora povinovati odlukama većine. Za ur-fašizam individue kao individue nemaju prava, a Narod se poima kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava Zajedničku Volju. Kako niti jedna velika količina ljudskih bića ne može imati zajedničku volju, Vođa se nadaje kao njihov tumač. Izgubivši moć demokratskog delegiranja, građani ne djeluju nego se od njih traži da igraju ulogu Naroda. Upravo zbog toga narod nije ništa drugo do teatralna izmišljotina. Kao dobar primjer kvalitativnog populizma ne moramo više uzimati Piazza Veneziju u Rimu ili Nurnberški stadion, jer nas u budućnosti čeka svojevrstan TV-populizam ili internetski populizam u kojem će emocionalna reakcija određene odabrane grupe biti predstavljena i prihvaćena kao glas Naroda.

Zbog svog kvalitativnog populizma ur-fašizam se mora usprotiviti „trulim” parlamentarnim vlastima. Jedna od prvih Mussolinijevih rečenica u Italijanskom parlamentu glasila je: „Mogao bih ovo gluho i žalosno mjesto pretvoriti u kamp za moje manipule.” (Manipule su vojne jedinice u rimskim legijama.) Smjesta je, ustvari, pronašao bolje mjesto za svoje manipule, ali je malo kasnije ipak uništio Parlament. Gdje god političar iskazuje sumnju u legitimnost parlamenta jer, tobože, više ne predstavlja glas Naroda, tu se može namirisati ur-fašizam.

14. Ur-fašizam govori novogovorom

Novogovor je izmislio Orwell u 1984, kao zvanični jezik Ingsoca, engleskog socijalizma. No, elementi ur-fašizma zajednički su različitim oblicima diktature. Svi nacistički ili fašistički udžbenici služili su se osiromašenim vokabularom i elementarnom sintaksom, s ciljem da ograniče sredstva za kompleksno i kritičko razmišljanje. Moramo biti spremni prepoznati nove forme novogovora, čak i kad se pojavljuju u potpuno nevinom obliku talk showa.

***

Ujutro 27.7.1943. saznao sam preko radija da je fašizam pao i da je Mussolini uhapšen. Kada me je mati poslala da kupim novine, otkrio sam na najbližem kiosku da novine imaju različite naslove. Štaviše, nakon pregledavanja svih naslova shvatio sam da u svakim novinama piše nešto drugo. Kupio sam jedne, naslijepo, i na prvoj stranici vidio proglas koji je potpisalo pet-šest političkih partija, među kojima i Komunistička partija, Socijalistička partija i Liberalna partija.

Dotada sam vjerovao da u svakoj zemlji postoji jedna partija, a da se u Italiji ona zove Partito Nazionale Fascista. Sada sam otkrivao da u mojoj zemlji može istovremeno postojati nekoliko partija. Kako sam bio bistar dječak, shvatio sam da one nisu mogle preko noći nastati i da su neko vrijeme djelovale ilegalno.

Poruka na naslovnoj stranici slavila je kraj diktature i povratak slobode: slobode govora, slobode štampe i slobode političkih organizacija. „Sloboda”, „diktatura”, „prava”... tada sam prvi put čuo za te riječi. Nanovo sam se, uz te riječi, rodio kao slobodan čovjek Zapada.

Moramo paziti da smisao ovih riječi nikada ponovo ne bude zaboravljen. Ur-fašizam je još uvijek oko nas, često neuniformiran i svakodnevno odjeven. Lakše bi nam bilo kada bi se danas pojavio neko ko bi javno govorio „Hoću ponovo otvoriti Auschwitz”, „Hoću da Italijom ponovo paradiraju crne košulje”, ali život nije tako jednostavan. Ur-fašizam se može vratiti pod najnevinijim maskama.

Naša je dužnost da ga razotkrijemo i pokažemo prstom na svaki njegov primjer, svakoga dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja.


*Tekst je prvobitno objavljen 22. juna 1995. u „New York Review of Books”, a potom i u „Utne Reader” u decembru iste godine. Ovaj prijevod napravljen je prema oba izdanja, pri čemu se razlike ogledaju samo u tome što drugo izdanje ima podnaslove.

Prijevod Kenan Efendić

Tuesday, October 19, 2010

...

‎`Neka sam proklet`, rekao je, `ako razumem zašto Sloveni za svaki postupak razloge kopaju po nebu. Nikad sebi ispod tura. Uvek to mora biti nešto veliko i univerzalno. Nikad malo i lično`

B. Pekić

Monday, September 27, 2010

♫ ♪ ♫



Danger, in every corner.
I have become pure water.
I can identify.
I close my eyes.
I wear my sword at my side (x2).
Cleanse me.
Deep in the fire.
I have become pure water.
I wear my sword at my side (x4).
I have become pure water (x2).
I have become pure water
(distorted and echoed)

Monday, September 13, 2010

Thought for this month

Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.

Sunday, August 15, 2010

Just Another Day

Oh it's just another day,
It's just another day on Earth

Oh it's just another day,
Just another day,
It's just another day on Earth

Oh it's just another day on Earth
It's just another day on Earth

One day, we will put it all behind,
We'll say, that was just another time,
We'll say, that was just another day on Earth

We'll say, that was just another time,
One day, we will put it all behind,
We'll say, that was just another day on Earth

Just another day,
It's just another day,
Oh it's just another day on Earth

It's just another day on Earth

Friday, August 6, 2010

ponavljanje

“Pre igre” 

Zažmuri se na jedno oko

Zaviri se u sebe u svaki ugao

Pogleda se da nema eksera da nema lopova

Da nema kukavičjih jaja

Zažmuri se na drugo oko

Čučne se pa se skoči

Skoči se visoko visoko visoko

Do navrh samog sebe

Odatle se padne svom težinom 

Danima se pada duboko duboko duboko

Na dno svoga ponora

Ko se ne razbije u paramparčad

ko ostane čitav i čitav ustane

Taj igra 


Wednesday, July 21, 2010

Sapienti sat...




Balkan - Mesto gde su Rimljani tukli Avare, da bi potom Avari i Sloveni tukli njih, a onda Sloveni tukli Kelte i Avare, te potom bili tučeni od strane Turaka i Ugara, koji su se tukli i međusobno, da bi na kraju Turci bili potučeni, a Slovenima ostalo da se tuku s Ugarima, potpomognutim Austrijancima, koje su potpomogli Nemci.
Kada su potukli Ugare i Nemce, Slovenima je ostalo da se
medjusobno pobiju!

Tuesday, April 20, 2010

Лирическая





ЛИРИЧЕСКАЯ
Здесь лапы у елей дрожат на весу,
здесь птицы щебечут тревожно –
живёшь в заколдованном диком лесу,
откуда уйти невозможно.
 
Пусть черёмухи сохнут бельём на ветру,
пусть дождём опадают сирени.
Всё равно я отсюда Тебя заберу
во дворец, где играют свирели.
 
Твой мир колдунами на тысячи лет
укрыт от меня и от света, –
и думаешь Ты, что прекраснее нет,
чем лес заколдованный этот.
 
Пусть на листьях не будет росы поутру,
пусть луна с небом пасмурным в ссоре...
Всё равно я отсюда Тебя заберу
в светлый терем с балконом на море.
 
В какой день недели, в котором часу
Ты выйдешь ко мне осторожно,
когда я Тебя на руках унесу
туда, где найти невозможно?
 
Украду, если кража Тебе по душе, –
зря ли я столько сил разбазарил?!
Соглашайся хотя бы на рай в шалаше,
если терем с дворцом кто-то занял.

Monday, April 19, 2010

...

"Ako si se uputio prema cilju i putem počeo zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji laje na tebe, nikad nećeš stići na cilj."


Thursday, March 18, 2010

O kulturnom obrascu*


1
Kultura je siri pojam i od nauke, i od umetnosti, i od politike. U nas je bilo politicara, i to znamenitih, koji po kulturi nisu stajali visoko, i kojima se to racunalo u zaslugu, kao znak da nisu izgubili vezu sa narodom. Neki od nasih cuvenih knjizevnika imali su vise dara nego obrazovanja, i vodili skoro cergaski zivot. Neko vreme drzalo se da pravi pesnik u svom privatnom zivotu, kao i u svom knjizevnom delu, mora biti zrtva svojih strasti i osecanja, i to, ako treba, pojacanih alkoholom. Za naucnike pak mislilo se da, stojeci na vrhu prosvete, samim tim daju dokaza i o svojoj visokoj kulturi. Medjutim, na primeru ne malog broja naucnika moglo se videti da nauka i kultura nisu jedno isto. Naucnik se cesto razvija jednostrano, razvijajuci svoje intelektualne sposobnosti o trosku ostalih. Kulturni covek nije jednostran. On neguje i svoju intelektualnost, i svoju osecajnost, i svoju moralnost. Saglasnost koju tezi odrzati izmedju tih raznovrsnih elemenata, ogleda se u celom njegovom nacinu zivota, u celoj njegovoj licnosti. Njegova filozofija zivota presla mu je u narav.Kad je rec o kulturi jednog naroda moraju se uzeti u obzir sve grane njegovog duhovnog zivota: ne samo njegova nauka, nego isto tako njegova vera i moral, njegova knjizevnost i umetnost, njegova politika i pravo, njegova vojska i privreda, njegovi obicaji i zabave... Tek na osnovu svega toga moze se reci kakav kulturni obrazac taj narod ima, i koliko je taj obrazac produbljen i prefinjen.
Kao primer jednog visokog kulturnog obrasca uzima se onaj obrazac koji su stari humanisti izradili na osnovu anticke filozofije. Oni nisu brinuli o usavrsavanju drustvenih ustanova, nego o oblagorodjavanju pojedinaca. Oblagorodjavanje je trebalo da pocne samopromatranjem i samosavladjivanjem. Covek ne sme robovati svojim strastima: umesto da vladaju one njime, neka vlada on njima. Da bi mogao upravljati samim sobom, njemu je potrebno jedno merilo vrednosti, prema kome bi svoje prohteve i teznje odmeravao i cenio. Stari Grci su govorili: »Poznaj sebe sama!«, »Sve sa merom!«. Da bi nasao merilo vrednosti, covek mora uzeti sve stvari kao delove jedne celine. Tek kad ih dovede u vezu i pokusa uskladiti, on je u stanju svaku stvar postaviti na svoje mesto i odrediti joj relativnu vrednost. Tezeci za skladnoscu, on odbacuje sve sto je jednostrano i preterano.
Samo kroz ovako ukupno i uskladjeno razumevanje sveta i zivota covek dolazi do unutrasnjega mira i ravnoteze. On se ne da suvise uzbuditi ni promenama srece ni udarima sudbine. Kao sto ne podleze vlastitim strastima, tako ne podleze ni spoljasnjim potresima. On ne bezi od uspeha u zivotu, ali pazi da mu uspeh ne postane neodoljiva strast, koja bi poremetila njegovu unutrasnju ravnotezu. Kao sto je receno, njemu nije ni do cega stalo mnogo. Svoj pravilni duhovni razvitak smatra glavnim ciljem, ali opet zato ne precenjuje sebe sama, jer uopste ne precenjuje nista.
Humanisti su naucili od antickih filozofa da ne treba ziveti nasumce, da ima jedna vestina zivljenja koju valja nauciti, i da samo ta vestina unosi reda i jedinstva u nas zivot. Danas se cuje na sve strane da drustveni zivot treba rukovoditi po jednome planu. Humanisti su tvrdili da pojedinac treba svoj vlastiti zivot da po jednom planu rukovodi. Oni su preuznosili licnu disciplinu, kao sto se danas preuznosi drustvena disciplina.
Humanisticki kulturni obrazac vladao je dugo vremena na Zapadu. I engleski »dzentlmen«, i nemacki »kulturni covek«, i francuski »honnete homme« jesu kulturni obrasci s istom humanistickom osnovom. U svima njima naglaseno je pristojno ponasanje i lepo vaspitanje, ali ne kao nesto spoljasnje i formalno, nego kao nesto u cemu se ogleda nasa licna vrednost i sposobnost za samodisciplinu.
U danasnje vreme humanisticki obrazac izgubio je mnogo od svoje privlacnosti. Humanisti su cenili coveka po tome kakav je, a ne po tome sta je postigao i koliko je uspeo. U danasnje vreme vise se cene dela nego karakteri. Na uzdizanje coveka iz animalnosti ka sto vecoj duhovnosti ne usredsredjuje se vise paznja. Smatra se da je pojedinac proizvod drustvene sredine, i da ta sredina, ako je razumno i pravicno uredjena, obezbedjuje i duhovni razvitak pojedinca. Popravka drustvenih ustanova postala je vaznija od odgajivanja pojedinaca. Stari humanizam tezio je da na sto visi stepen obrazovanosti uzdigne ma i manji broj ljudi; savremena demokratija tezi da prosvecivanje rasiri na sto veci broj, pa ma se usled toga stepen obrazovanosti morao i sniziti. To je razlika izmedju intenzivne i ekstezivne kulture - kulture u dubinu, i kulture u sirinu.
Po demokratskim pojmovima, humanisticki obrazac ne bi bio za odbacivanje, ali njegova je mahna sto je dostupan samo jednoj odabranoj manjini - dakle, ima u sebi neceg aristokratskog. Potrebu prosvecivanja pojedinaca demokratija priznaje, ali je ne vrsi pojedinacno, nego masovno. Ma koliko da se u demokratiji istice znacaj ustanova, ne gubi se iz vida da od prosvecenosti pojedinaca zavisi da li ce ustanove biti pravilno shvacene i primenjene, ili ce se postepeno izvitoperiti. Za razliku od demokratije, komunizam sasvim odbacuje humanisticki obrazac. Komunizmu treba pojedinac kojim drustvo moze bezuslovno upravljati - a ono ce njime tim lakse upravljati sto je on manje sposoban za samoupravljanje. U komunistickom drustvu, kao u kasarni, poslusnost je glavna vrlina, i svaki pokusaj samostalnog misljenja znaci kaznjivi prekrsaj discipline. Drustvena disciplina na taj nacin iskljucuje licnu samodisciplinu, koja se zigose kao nesto antisocijalno, sto neminovno vodi u anarhiju.

2

Nasa inteligencija nije presadila nikoji stran kulturni obrazac, niti je iz kulturnih elemenata naseg narodnog zivota izradila jedan originalni obrazac. U doba Ujedinjene omladine govorilo se o »dobrom Srbinu«. U krugu Svetozara Markovica govorilo se o mortalnim osobinama jednog socijalista. U prvom slucaju izradjivao se jedan nacionalni, a u drugom jedan politicki obrazac. Ni u jednom ni u drugom slucaju nije se mislilo o onome sto je pojedincu bilo potrebno za formiranje njegovog licnog karaktera, Vrline koje su se negovale kod dobrog Srbina ili kod dobrog socijalista bile su potrebne ne njemu licno, nego kolektivu kome je pripadao.U nasoj knjizevnosti bilo je malo pokusaja da se jedan kulturni obrazac izradi. Pisci koji bi opominjali na francuske moraliste, sasvim su retki. Dositej bi bio tim moralistima jos najblizi. On nije kao neki od prosvetitelja DzVIII veka bio suv racionalist. Imao je raznezavanja ili, kako se u njegovo vreme govorilo, »cuvstvitelnosti«, nalik na Rusovljevu sentimentalnost. Verujuci u nas urodjeni zdrav razum i u nasu urodjenu dobrotu, on je zadatak prosvecivanja svodio na davanje znanja: znanje nije bilo urodjeno, ono je imalo da se ucenjem stice. Dositejevi sledbenici preterivali su jos vise u precenjivanju skolskih znanja, kao da bi to bilo sve sto jos nedostaje coveku, koji je od prirode dobio i razumnost i dobrotu. Sirenje pismenosti i otvaranje skola bilo je dovoljno da se, i bez jednog utvrdjenog kulturnog obrasca, stvaraju kulturni pojedinci.
Posle Dositeja drugi moralist od znacaja bio bi Svetozar Markovic. Kao i drugi socijalisti, tako je i on vise razmisljao o politickom, nego o kulturnom obrascu. Moralistima se priblizavao utoliko sto je, kao revolucionarnu snagu, prikazivao pored potlacenih klasa jos i one pojedince koji po svojim licnim osobinama, kao prve laste, nagovestavaju dolazak novoga doba. Ti su pojedinci bili prvi primerci novog, boljeg coveka. Za razliku od obicnog coveka, taj bolji covek nije bio egoist, vec altruist, ali na svoj nacin. Cistim umovanjem on je dolazio do zakljucka, da je na kraju krajeva altruizam korisniji od egoizma. Takav altruizam, hladan i sracunat, nije bio nista drugo nego uvidjavniji egoizam. U »boljem coveku« nije vise bilo ni traga od Dositejeve cuvstvitelnosti. On se stideo osecajnosti i ugusivao ju je u klici. Usiljavao se da u svima prilikama bude onako iznad svojih licnih osecanja, kao sto je to naucnik u trenucima posmatranja i istrazivanja. Markovicev bolji covek imao je slicnosti sa Turgenjevljevim Bazarovom. Kulturni covek pazi da se sto potpunije i sto skladnije razvija. Bolji covek bio je jedan sledjeni intelektualac, koji se razvijao samo u jednom pravcu, i u koga je sve bilo izmozgano. Markovic je verovao u pozitivne nauke onako, kao Dositej u prosvetiteljsku filozofiju, i zato je nasao svoj ideal u jednom coveku koji ne bi imao nicega sebicnog ni subjektivnog, ali u isto vreme ne bi imao srca nimalo. U nase vreme, komunisti su pokazali kakav taj ideal izgleda, kad se ostvari.
Posle Dositeja i Markovica, u nas nije bilo moralista od veceg uticaja.1 Bogdan Popovic, Bozidar Knezevic, Uros Petrovic imali su crta jednoga moralista. Petrovic je umro mlad, a Popovic i Knezevic uticali su na savremenike drugim svojim osobinama. Medju nasim pesnicima samo bi Njegos imao filozofskih pesama u pravom smislu reci. Njega, hriscanina i kaludjera, mucio je problem Zla u svetu. Ali ma koliko da je borbu protivu toga Zla smatrao najsvetijom duznoscu prema Bogu, on se u Gorskom vijencu ipak pomirio s pokoljem poturica kao s politickom nuznoscu. Radi uspeha nasega naroda u borbi s Turcima, njegov vladika Danilo posle duzeg kolebanja nalazi da takvo zlo kao sto je tursko necovestvo valja suzbijati svima sredstvima, pa cak i onima koja bi s moralnog gledista bila nedopustena. Taj zakljucak ne moze se sloziti s hriscanskom etikom; on se da braniti jedino u ime nacionalnih interesa i politicke celishodnosti. Stoga je razumljivo sto nam Njegos nije ostavio u amanet kulturni, nego nacionalni obrazac. Gorski vijenac zavrsuje se velicanjem nacionalnog junaka Vuka Mandusica, u cijim je rukama svaka puska ubojita.
Medju nasim pripovedacima i dramskim piscima, oni koji su se bavili opisivanjem drustvenog zivota zapazali su, kao dobri realisti, kako zanimljivu i zivopisnu, tako i malu i smesnu stranu ljudi i dogadjaja. U njihovim zapazanjima bilo je vise ostrine nego dubine. Oni su slikali tipove i manire. Socijalnim, psiholoskim i moralnim problemima slabo su se bavili. Laza Lazarevic bolje je uocavao psiholoske, nego socijalne probleme; ali i njih je vise postavljao, nego resavao. Jakov Ignjatovic, sudeci po njegovim opisima drustvenih kriza i propadanja pojedinih staleza i profesija, pokazivao je interesovanja za socijalne probleme; ali s druge strane, sudeci po potpunoj moralnoj neosetljivosti kod junaka njegovih pripovedaka, on sam nije bio toliko moralno razvijen da je mogao stvoriti jedan kulturni obrazac. Nijedan od nasih pripovedaca i dramskih pisaca nije onako kao Bernard So u Engleskoj pretresao opsteprimljena merila vrednosti. Jamacno stoga sto, zbog nedostatka kulturnog obrasca, takva merila vrednosti, s izuzetkom nekih ostataka patrijarhalnih pojmova, nisu u nas postojala.
Iz svega ovoga izilazi da u nas nije bilo ni kulturnog obrasca ni pokusaja da se on izradi. To je praznina tim osetnija, sto je kulturni obrazac nuzna dopuna u nacionalnom i politickom obrascu, koje smo imali vise ili manje izradjene. Pojedinac besumnje treba da bude uclanjen u pojedinim kolektivima i da sluzi njihovim ciljevima, ali u toj sluzbi ne sme se sav iscrpsti, ako nece da u sebi samome ugasi ognjiste slobodne svesti. Pored duznosti prema pojedinim kolektivima, on ima i duznost prema svojoj licnosti, cije ce mogucnosti ostati bez njegovih vlastitih napora nepotpuno razvijene.
Na prvi pogled ne da se razumeti da kulturni obrazac, koji je tako potreban pojedincu, ne postoji kod nas Srba, koji vazimo za individualiste. Da li je to stoga sto, zbog nasih posebnih prilika, pitanje narodne sudbine bilo je za pojedinca vaznije pitanje od pitanja njegove licne sudbine, pa se i potreba nacionalnog obrasca jace osecala nego potreba kulturnog obrasca... Ili zanemarivanje kulturnog obrasca valja objasnjavati time sto je, prvo, usled prosvetiteljskog racionalizma, pa onda usled velikog ugleda pozitivnih nauka, uticaj religije oslabio, pa s njime oslabilo i negovanje naseg unutrasnjeg zivota... A mogucno je da jedan od uzroka oskudice kulturnog obrasca lezi u samoj prirodi naseg individualizma, koji se odlikuje velikom energijom, ali i velikom ambicijom. Ambicija ga pokrece vise na javne poduhvate i podvige, nego na prisna razmisljanja o sebi samome. S ovim objasnjenjem stajalo bi u vezi i jedno drugo, po kome smo mi jos mlad narod s kratkim iskustvom zivota, koji jos nije naucio da ceni vrednosti samodiscipline. Uostalome, kako bilo da bilo, nas individualizam, rukovodjen iskljucivo nacionalnim i politickim obrascima, trosio je svu snagu u spoljasnjoj, drustvenoj akciji, i trazio jedino u javnim priznanjima i odlikovanjima potvrdu svoje vrednosti.

3

Koliko je potrebno pored nacionalnog i politickog obrasca imati i jedan kulturni obrazac, videlo se izmedju dva rata. Nacionalni obrazac bio je zanemaren, jer su nacionalni zadaci izgledali ispunjeni ujedinjenjem srpskog naroda. Politicki obrasci bili su zanemareni takodje: stari obrasci nisu odgovarali novim politickim prilikama, a novi obrasci, s izuzetkom komunistickog, nisu bili jos izradjeni. Izgledalo je da u toj nestasici nacionalnih i politickih ideala svaki ima da gleda samo svoga posla. To je u stvari znacilo da svaki moze pustiti da ga njegov privatni egoizam vodi. I naravno javna svest stala je da slabi, i znaci kvarezi naravi stali da se javljaju. U te znake spada i pojava poluintelektualca, koji se u sve vecem broju sretao u javnom zivotu. Uzimajuci ga u njegovom najpotpunijem i najizrazitijem vidu, poluintelektualac je covek koji je uredno, pa cak mozda i s vrlo dobrim uspehom svrsio skolu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro nista. Bilo usled njegove urodjene nesposobnosti ili zbog mahna skolskog sistema, on nije dobio podstreka za duhovno samorazvijanje. On uopste duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. On sve ceni prema tome koliko sta doprinosi uspehu u zivotu, a uspeh uzima u »carsijskom« smislu, dakle, sasvim materijalisticki. S ostalim duhovnim vrednostima odbacuje i moralnu disciplinu, ali ne sasvim, jer prekrsaji te discipline povlace krivicnu odgovornost. Ipak i u moralnom, kao i u kulturnom pogledu, on je u osnovi ostao primitivac. Neomeksan kulturom a sa olabavelom moralnom kocnicom, on ima sirove snage napretek. Skolska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano visoko misljenje o sebi samom. U drustvenoj utakmici taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a s punim uverenjem da trazi samo svoje pravo, koje mu je skola priznala. On potiskuje suparnike nemilosrdno kao da ne bi bili ziva bica nego materijalne prepone. On je dobar »laktas« - izraz jedan koji je prodro u opstu upotrebu jednovremeno s pojavom poluintelektualca.Pretpostavimo da se u njega probudila politicka ambicija, i da je uspeo postati ministar. Taj polozaj mogao je ugrabiti samo kroz silno guranje i strmoglavu jagmu, i zato ce smatrati da je to sada nesto »njegovo«. Iz te svoje tecevine ili, bolje reci, plena gledace da izvuce sto vise licnog cara. Bice »korupcionas«, ali nece biti sasvim svestan tog fakta: toliko ce mu to izgledati prirodno i na svom mestu. Jedan poluintelektualac, kad je cuo da se govori o njegovoj ostavci, rekao je: »Ko je lud, da se odvaja od punog canka?!«. Njemu je izgledalo nepojmljivo da se covek ne koristi ministarskim polozajem, kao sto bi bilo nepojmljivo da covek kraj punog canka ostane gladan.
Politicka ambicija jednog poluintelektualca upravo i nije politicka. Ona se sastoji samo u tome da se covek kroz politiku obogati, i da na visokim polozajima progospoduje. On ne zna ni za kakve vise i opstije ciljeve. Tek kad poluintelektualac izbije na vrhunac politickog uspeha, vidi se kako je on moralno zakrzljao.
Pored poluintelektualca koji je uspeo, ima i poluintelektualac koji nije uspeo. Vec pravi intelektualac, nezaposlen ili zapostavljen, gotov je opozicionar. Poluintelektualac u takvom polozaju tim je opasniji, sto ne zna ni za kakve moralne obzire koji bi njegovo ogorcenje ublazavali. To nije bilo slucajno da su mnogi ozlojedjeni poluintelektualci otisli u komuniste.
Poluintelektualac je bolesna drustvena pojava, koja je obelodanila dve stvari: (1) da je kulturni obrazac potrebna dopuna nacionalnog i politickog obrasca, sto se narocito oseca onda kada uticaj ta dva obrasca stane slabiti - i (2) da skola koja se ogranicava na davanje znanja, bez uporednog vaspitavanja karaktera, nije u stanju spreciti pojavu takvog drustvenog tipa kao sto je poluintelektualac.

4

Mi smo na pocetku ovog odeljka pomenuli da u jednoj tako visenarodnosnoj zemlji kao Jugoslavija moze se ocekivati utakmica nacionalnih grupa, u kojoj ce uspeti one grupe koje budu imale vise nacionalne discipline i koje budu stajale na visem stepenu kulture. Disciplina, ujedinjujuci nacionalne napore, daje snagu; kultura daje onaj ugled i onu moralnu nadmocnost koja, takoreci, neosetno i ne nailazeci na otpor, pobedjuje. Ali i onda kada se ne nalazi u utakmici s drugim nacionalnim grupama, jedna nacija valja da neguje svoju kulturu. Cim se covek uzdigne nesto malo iznad nacionalnog egoizma, njemu postaje jasno da nacija sama sobom ne predstavlja ono sto se u filozofiji naziva »vrednost«. Vrednost joj mogu dati samo opsti kulturni ideali, kojima bi se ona stavila u sluzbu.




*) Iz: Slobodan Jovanovic, Jedan prilog za proucavanje srpskog nacionalnog
karaktera, Kanada, Vindzor 1964, str. 34-42.